INTERVJU  SA  SVETSKI  POZNATIM  DIRIGENTOM  KRISTIJANOM  MANDEALOM IZ RUMUNIJE

Kristijan Mandeal, jedan od najpoznatijih rumunskih dirigenata svetskog glasa, koji je tokom 45 godina karijere, na 4 kontinenta i u 35 zemalja dirigovao na hiljade koncerata, nastupio je 10. decembra 2021. zajedno sa izraelskim flautistom Gijem Ešedom i Beogradskom filharmonijom u Kolarčevoj zadužbini. Tom prilikom, imala sam čast da razgovaram s njim.

Nadam se da se sećate da smo pre više od tri decenije, tačnije 37 godina, realizovali jedan intervju. Da li biste nam rekli koja je razlika između tadašnjeg mladog umetnika Kristijana Mandeala  i sadašnjeg, svetski poznatog maestra?

Razlika je očigledna. Pre svega, starosna. Stariji sam skoro 40 godina i siguran sam da se to oseća na svim poljima, u dobru i u zlu. Uzmimo dobru, a ne lošu stranu stvari. Dobro je da smo nakon toliko vremena svi i dalje zdravi i da smo i dalje aktivni. Ne mogu da zamislim kako bi moj život izgledao bez dirigovanja. I dalje radim, ne toliko kao ranije, ali ipak s određenom frekvencijom i ritmom.

Očigledno je da ste veoma drag gost u našim muzičkim krugovima, često pozivan za saradnju s Beogradskom filharmonijom. Kako je došlo do prvog susreta s našim uglednim nacionalnim orkestrom?

Godine 1984. bio sam izabran da predstavljam Rumuniju (tada je ona bila socijalistička zemlja) koja je slavila 40 godina od oslobođenja (23. avgusta 1944). Tim povodom je „AIA“, stara rumunska agencija, slala reprezentativne umetnike u sve socijalističke zemlje. Pored drugih gradova koje sam tom prilikom posetio, stigao sam i u Beograd, gde sam, zajedno s pijanistom Valentinom Georgiuom, održao koncert dela rumunskih kompozitora. Sećam se i ovom prilikom da sam ostvario veoma, veoma dobar kontakt s Beogradskom filharmonijom, nakon čega se razvila kontinuirana saradnja, koja, evo, traje do danas.

Kako ste zatekli ansambl posle ove pandemije? Kakav je duh Beogradske filharmonije?

Naravno, svako želi da se bavi svojom profesijom, svako voli svoju profesiju i svet je generalno oduševljen što se može ponovo muzicirati prirodno, čak i ako će publike biti manje nego inače. To na sceni znači da možemo da prikažemo normalan i neograničen broj članova orkestra i zadržimo frekvenciju koncerata, verovatno istu ili sličnu onoj koja je bila pre pandemije. Čini mi se da ceo svet žudi za umetnošću i da je željan muzike.

Ovo je 34. put kako dolazim u Beograd i očigledno je da je Beogradska filharmonija evoluirala, u stalnom je razvoju. Mislim da to nije specifično samo za ovaj ansambl. Orkestri iz celog sveta se razvijaju, što je ujedno i nama dirigentima poziv za buđenje. Svi orkestri na svetu su sve bolji i bolji i mi, dirigenti, moramo da idemo u korak s tim, ako želimo da nastavimo da postojimo. Pojavljuje se sve više mladih orkestara i to vrlo dobrih orkestara.

I stari orkestri napreduju. Moramo da idemo u korak s njima i da se takmičimo. Konkurencija je veoma velika širom sveta. Što se tiče Beogradske filharmonije, moja uloga je u ovom trenutku bila manja nego što bih želeo. Volim da dirigujem ovde i da nemam samo jedan koncert za godinu dana, nego šest, sedam, osam… Tada bih mogao da ostavim svoj pravi otisak, trag. Uloga gostujućeg dirigenta je da realizuje dobar koncert, ali zadatak stalnog dirigenta je drugačiji; da razvija ansambl i da ga vodi korak po korak napred. Volim ovaj orkestar, veoma sam vezan za njega i žao mi je što ne mogu učiniti više za ove muzičare. Voleo bih da sam mogao mnogo više da uradim, ali jednim koncertom je to nemoguće. Realizujete odličan koncert i odete, to vam je gostujući dirigent…

 

Različite slike noći objedinjuju tri izvedena dela u zanimljivom programu s Beogradskom filharmonijom. Recite nam Vaše mišljenje o tom konceptu.

Noćna serenada K. 239 Volfganga Amadeusa Mocarta (1756-1791), Hatil za flautu i orkestar Leonarda Bernstajna (1918-1990) i „Petrušku Igora Stravinskog (1882-1971).

Da, to je neka vrsta igre tame i svetlosti. „Serenada“ je serenada, „Halil“,  premijerno izveden u Srbiji, izuzetno je složeno, kompleksno delo sa mnogo aspekata svetla i tame, i „Petruška“, naravno, u verziji koju sam ja odabrao, balet sa tim tragičnim krajem je očigledno jedan ditiramb, rekao bih za ono što znače svetlosti i tame našeg duha provedene i spolja i iznutra.

 

Ko su Vaši uzori?

Pre svega, to je bio moj učitelj, veliki profesor Konstantin Buđeanu, posle kojeg su svakako usledili i drugi uticaji, kao što su Erih Bergel, izvanredni dirigent nemačkog porekla iz Rumunije, a potom bih spomenuo i dva velika mentora, Herberta fon Karajana i Serđua Čelibidakea, na čijim sam majstorskim predavanjima imao sreću da prisustvujem, a i dirigovao sam pod njihovim nadzorom.

 

Kada govorimo o umetnosti, uvek kažemo da je talenat veoma bitan, ali odlučujući faktor za uspeh je ipak rad. Kako se postiže uspeh u ovom poslu? Koje profesionalne i lične kvalitete poseduje dobar dirigent?

Oh, ima mnogo kvaliteta o kojima bismo mogli pričati. Ne mogu ih sve nabrojati. Ono što je važno napomenuti jeste da je za dirigenta potrebna čitava hemija mnoštva muzičkih, tehničkih i ljudskih veština i posebna komunikacijska sposobnost, koju svaki dirigent mora da ima da bi mogao da bude na čelu ansambla muzičara. Oni su pak takođe svi ličnosti za sebe, svaki sa svojim temperamentom, kulturom, titulom, željama, veštinama, ličnim životom, sopstvenim problemima, a dirigent mora sve spojiti, ili postati neka vrsta zajedničkog imenitelja ansambla sastavljenog od beskonačne raznolikosti i individualnosti.

 

U vašim rukama i pokretima muzika se materijalizuje, postaje vidljiva, dobija fizički oblik. Kako vidite ovaj proces posredništva između kompozitora, izvođača i publike? Kako vidite ulogu dirigenta?

Primarna uloga dirigenta bila bi da postavi, da konfiguriše muziku. Dakle, on nema samo ulogu organizatora, to očigledno svi vide. Pored ove uloge treba i da uobliči muzičke istine iz partiture. Klasičnu partituru, deset različitih dirigenata izvodilo bi na različit način. Poštujući tekst do poslednje oznake, svakom od njih delo bi zvučalo drugačije. Pa ipak, bitna je sposobnost da se iz dokumenta, kakav je partitura (muzički tekst je jednostavno dokument) izvuku neke konkretne muzičke istine. Ja ih ne zovem emocijama, ja ih zovem muzičkim istinama, jer muzika nije ni lepa ni ružna, ona je istinita ili lažna. Dakle, otkriti ovu istinu u muzici i imati sposobnost da je prenesete onome pred vama, jeste prva i najvažnija uloga dirigenta: da ozvuči i osmisli dokument koji inače u suprotnom smislu, ostaje samo stranica za muzej. Bilo koja partitura može mirno da bude odložena i dve hiljade godina stoji na polici biblioteke i da ne kaže ništa dok se ne prevede, dok se ne uobliči i pretvori u muzičku i umetničku činjenicu.

Znamo da svaki dirigent može različito tumačiti isto muzičko delo. U kojoj meri se ogleda sloboda dirigenta u tumačenju određene komnpozicije? U kojoj meri se toleriše razlika između dve interpretacije iste partiture?

Prave slobode nema. Postoji samo jedno lično gledište o istom tekstu koje je jedinstveno. Ali muzičke istine nisu u zvucima, već između zvukova ili nad zvukovima, iznad zvukova. Čelibidake je rekao da „muzika počinje kada ste prekoračili zvučnu materiju“. Dakle, kada se rađaju one unutrašnje vibracije koje daju fenomen, istinu, umetničku, muzičku činjenicu. Tu je odlučujuća uloga svakog dirigenta, iako svaki umetnik poštuje partituru na svoj način. Odatle dolaze razlike, niko ne uzima nikakve slobode u vezi s partiturom, već pokušava da izvuče istinu iz muzičkog zapisa na način na koji ju je razumeo.

 

Koliko je teško preneti emociju i poruku nekog muzičkog dela?

Naravno da dirigentu nije lako, jer vidite, ovo zanimanje nije specifično za muzičara, u smislu da je dirigent onaj muzičar koji ne emituje zvuke. Dakle, ako hoćete, to je kontradikcija, apsurd od početka, ili hendikep, jer ako muzičar može da se iskaže direktno kako hoće, dirigent to ne može. On se izražava kroz ljude koji, kao što sam ranije rekao, imaju svoje ličnosti i sopstvenu maštu, kulturu i sposobnost razumevanja. To što prenese preko drugih, to je umetnost dirigovanja i to se zove umetnost komunikacije.

 

Kako nastaje magija na koncertu? Koji su postupci i gestovi uz pomoć kojih bi se na koncertu proizvela čuda?

Na ovo pitanje nema pravog odgovora, jer će isto delo, recimo, dirigovano pet puta, u pet navrata, u pet različitih dvorana, s istim orkestrom u istom akustičnom prostoru zvučati različito. Mnogo je bitan akustični prostor, relevantan je i orkestar, važna je i publika, od značaja je i trenutak, pa iako imaju iste uslove, recimo, zvučaće pet puta drugačije. Nastup uživo nikada neće biti sto posto identičan istom nastupu dan ranije ili dan kasnije. Dakle, postoji ono neizrecivo, oni talasi, vibracije, kao što sam rekao ranije, koji se mogu, ali i ne moraju pojaviti kod istog čoveka pod istim uslovima. To je lepota umetničke misterije. Moramo da verujemo da na kraju, koliko god da smo inteligentni, ma koliko bili kulturni ili evoluirali u svojoj profesiji, moramo misliti i da postoji takozvano neizrecivo, ta neiskaziva, ta nasumična slučajnost koja se može ili ne mora roditi. To je kao život sa istim hemijskim elementima; nekada mogu roditi život, a drugi put oni su nedovoljni da daju tu misteriju, ono što se zove život, postojanje. To znači muzika u momentu kada govorimo o emocijama, o izuzetnim trenucima. Reč je o životu. Onda se nešto dogodilo, kad smo postavljeni licem u lice sa fenomenom, koji je, ponavljam, iznad zvukova, kao što je Čelibidake rekao, da je on posle zvukova.

 

Tokom godina izvodili ste koncerte širom sveta… Imate li neka posebna sećanja? Da li ste vezani za neko određeno mesto ili događaj?

Reći ću nešto što mi sada pade na pamet! Premijeru Eneskuovog „Edipa“ u Edinburgu, moju prvu britansku audiciju s međunarodnom muzičkom postavkom i Škotskim simfonijskim orkestrom Bi-Bi-Si-ja, doživeo sam i pamtim kao najlepši događaj povezan s činjenicom da sam imao priliku da prvi put predstavim Eneskua u liku tvorca Edipa.

 

Kako provodite slobodno vreme?

Imam previše slobodnog vremena, voleo bih više da radim. Za mene je slobodno vreme asimilirano s onim što radim, a to je moja istinska radost. Naravno da imam dovoljno slobodnog vremena i strastveni sam ljubitelj dobrih filmova, gledam dobre filmove i čitam, ali sve manje, jer nemam toliko snage da se koncentrišem i nemam želje da se bavim fantastikom, volim konkretne stvari. Kada je u pitanju čitanje, volim sećanja.

 

Između hora i orkestra, šta birate?

Uglavnom sam orkestarski dirigent, izvodim instrumentalna dela i siguran sam da se izražavam bolje u odsustvu reči. Trudim se da iz apstraktnih zvukova izvučem što dublji smisao, više iz instrumentalnih, manje iz vokalnih. Međutim, apsolutno ništa nije strogo određeno. Moram da priznam da sam dirigovao i opere, a interpretacija kvalitetnih vokalno-simfonijskih dela mi pričinjava veliko zadovoljstvo, na primer Mocartovog Rekvijema, Betovenovе „Misе Solemnis“

 

 

Kako biste savetovali mladog Kristijana Mandeala na početku karijere? Mislite li da bi vaš put tada bio drugačiji?

To je prilično nezgodno pitanje u smislu da kada starimo, sa žaljenjem razmišljamo o određenim odlukama koje smo doneli tokom života. Ako bih savetovao Mandeala da uradi nešto drugo, to bi bilo da donese neke odluke za svoju egzistenciju koje bi mu se više isplatile, nego što je to činio kada je morao da donosi odluke zbog kojih je odveden desno, a ne ulevo, ili levo a ne desno, ili napred a ne nazad, ili nazad a ne napred. Dakle, odluke koje donosimo tokom života i za koje ni ne slutimo koliko odlučujuće mogu biti i kakav će ogroman uticaj imati na čitavu našu budućnost, takvih odluka je bezbroj. Skoro svakog trenutka sami odlučimo nešto za sebe i često odlučimo veoma dobro. Voleo bih da je mladi Mandeal imao boljе rezonovanje, lično raspoznavanje i donošenje odluka nego sada.

 

Kako se penje stepenicama do uspeha?

Jednim vrlo običnim odgovorom, uglavnom radom, istrajnošću, poštenjem i istinom. Ne možete prevariti profesiju. Ne možete nikoga obmanuti, jer vas na kraju uhvate. Mislim, ima mnogo lažnih palica. Nažalost, u dirigovanju je prilično visok procenat lažnih dirigenata, koji mešaju svrhu zbog koje stoje pred orkestrom, s uspehom koji je odmah vidljiv javnosti. U dirigentskoj manifestaciji nema ničega osim iskrene sposobnosti i pokušaja da se otkrije muzička istina. Ne volim vidljive uspehe, one spoljašnje, trenutne, koje mnogi dirigenti praktikuju. Na žalost, u dirigovanju je prevara moguća. Upravo činjenicu da palica ne zvuči, što ja smatram hendikepom, drugi smatraju velikom prednošću. Dozvoljeno je bilo šta raditi s palicom u vazduhu i zavaravati, ako hoćete pre svega publiku, jer je orkestar malo teže prevariti, ali ima i takvih slučajeva. Tako da je uspeh koji sam pokušao da izgradim bio ozbiljan. Zaista, ja ne znam drugi recept.

 

Koji vas koncerti i projekti očekuju u bliskoj budućnosti?

Na žalost, premalo. Generalno, poslednjih godina intenzivno radim sa svojim Omladinskim orkestrom, koji sam osnovao 2008. i radim i danas. Imamo razne turneje, uspehe. Dve, tri godine, pre pandemije, bilo je nekoliko veoma, veoma plodnih godina. Svirali smo na izuzetno važnim scenama u Evropi, kao što su Berlinska filharmonija, Pariska filharmonija, „Santa Cecilia“, Hamburg, Koncerthaus u Berlinu, Konzcrthaus  i Musikferajn u Beču. Nastupali smo na veoma važnim mestima i to mi je donelo veliku satisfakciju, pre svega zbog činjenice da sam uspeo da stvorim umetničko telo koje je moje. Nisam ga uzeo ni od koga, osnovao sam ga, uvežbao i odveo do ovog visokog nivoa. Inače, ova pandemija, kroz koju smo prošli, uništila je dosta geografskih znamenitosti koje su ranije bile aktivne. Mnogo toga je prestalo da radi, onda se promenilo mnogo umetničkih pravaca. Svaki umetnički direktor dolazi sa „novom klijentelom“. Stare veze su izgubljene. Trenutno dosta dirigujem u Rumuniji, u Bukureštu, Orkestrom radija, posebno mojim Omladinskim orkestrom i s vremena na vreme, na raznim festivalima, filharmonijama poput vaše, gde gostujem. Voleo bih da se vratim u normalu, jer mi nije bliska muzika napravljena na daljinu i elektronskim putem, kibernetička, onlajn muzika. Čak i da je to tada bio jedini izbor, smatram ga samo privremenim rešenjem. Muzika rađena bez adrese, odnosno bez one žive publike koju osećate iza vas, čiju reakciju dobijate, hteli to ili ne, čak i ako sedite okrenuti leđima, nije ni za koga, nikome nije upućena. To je, kao u vreme Dačana, koji su pucali iz lukova prema oblacima da ih rasprše. Strele su bačene u vetar. Nikome nisu upućene. Iskreno se nadam da će ovaj period biti privremen i da ćemo se vratiti našim konkretnim, normalnim aktivnostima.

 

Zahvaljujemo Vam mnogo i želimo Vam dobro zdravlje, mnogo uspeha i znajte da ste uvek dobrodošli u Srbiju!

 

Intervju realizovala :Ileana Okolišan Baba

Lektorisala: Marija Ana Adamov

Lasă un răspuns

Adresa ta de email nu va fi publicată. Câmpurile obligatorii sunt marcate cu *